Svijet ulazi u kolektivni horor u kojem trijumfuje samo ZLO: Zašto se terorizam više ne može zaustaviti?!

Bh. akademik i profesor Esad Duraković je još prije nekoliko mjeseci u svojim tekstovima upozoravao na eskalaciju terorističkih napada koji će pogađati Evropu i cijeli svijet, a analizom terorizma i trijumfom svekolikog zla u kojem danas stradaju (u pravilu) nedužni ljudi pisao je i u nedavno objavljenoj knjizi ” Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta”, iz koje objavljujemo odlomak… 

 

 

Zemlje Zapada, Evropa prije svega, danas su meta sve češćih i sve pogubnijih terorističkih napada, posebno onih aktera koji su porijeklom iz orijentalno-islamskog kulturalnog kruga. Terorizam je užasan oblik nasilja zato što on sam sebe predstavlja kao poseban izraz osviještenosti, predstavlja se kao „moć“ sposobna da razaznaje mete u njihovoj „važnosti“, što bira mete, ali je on u samoj biti stvari (eto opet paradoksa!) potpuno neosviješten i slijep pa zahvaljujući takvim njegovim „odlikama“ Zlo uspijeva da bude još efektnije: ono djeluje slijepom silom (terorizam je uvijek, suštinski, krajnji izraz bespomoćnosti, što jest još jedan paradoks), a slijep je zbog toga što je meta koju je on, navodno, odabrao ipak nasumično uzeta jer su u pravilu meta nedužni ljudi, a ne kreatori, protagonisti politike nasilja prema zemljama iz kojih stižu teroristi ili se iz njih inspiriraju. Je li uopće moguće da bude više neosviještena i slijepa teroristička akcija čije žrtve su nedužni ljudi na stadionu, u metrou, djeca u Nici dok u svojoj neizrecivoj nedužnosti posmatraju vatromet?! Na taj način Zlo stalno dobiva na ubrzanju i u efektima.

 

Terorističke akcije u principu, dakle i one koje se sada čine u ime krivo shvaćenog islama, ne pogađaju one koji su inicijatori toga svekolikog Zla: ne pogađaju vlasnike korporacija i njihove porodice, niti članove vlada koje pristaju da na takav način opslužuju njihove interese. Glavni kreatori, dakle, ostaju daleko izvan domašaja. Štaviše, budući da su već predali dušu Mefistofelu za Profit, oni računaju i na žrtve ratova koje pokreću i na žrtve terorizma, te na osvetničke reakcije na te ratove.

 

U suštini, oni ne mare ni za jedno ni za drugo. Sve su ukalkulirali. Postoji kategorija kolaterale. Njihove javnosti su u potpunoj zabludi u vezi s tim, pa je u najmanju ruku neobično kako javnost ne uviđa to i ne izvrši odgovarajući pritisak da se ugase žarišta na kojima se stvara terorizam, odnosno da se zaustave agresije i ponižavanja jer je jasno da ne postoji efikasniji način borbe protiv terorizma koji postaje sve učestaliji i ubojitiji.

 

Glavni kreatori, dakle, ostaju daleko izvan domašaja. Štaviše, budući da su već predali dušu Mefistofelu za Profit, oni računaju i na žrtve ratova koje pokreću i na žrtve terorizma, te na osvetničke reakcije na te ratove

 

Koliko su suštinski nezainteresirane korporacije i (njihove) vlade da zaista osujete generiranje „militantnog terorizma“ i da time iskažu, iskreno, da im je stalo do života vlastitih sugrađana, postoji mnoštvo dokaza, a ovdje ću navesti kao ilustraciju barem dva.

 

Naime, neposredno prije ispisivanja ovoga teksta, krajem jula 2016. godine, izvršen je teroristički napad u Nici. Utvrđeno je da je terorist francuski mladić tunižanskog porijekla, što sugerira, očito je, na tzv. islamski terorizam. U našem svijetu, u kome je sve manje normalnog, nameće se pitanje: kako može ljudsko biće kamionom pogaziti na šetalištu osamdesetak ljudi?! U ime kojeg i čijeg Boga, kakav je taj Bog, i kakva je ta ideologija?!

 

Jer, zgažena su i djeca koja su došla da gledaju vatromet. Djeca nisu ni Francuzi, ni Iračani… Oni su – svuda i uvijek – samo djeca. S obzirom na svijet koji u sebi nosi dijete i u kome živi, svaki um i svaki moralni autoritet koji drži do sebe može u doslovnom smislu samo kleknuti pred djetetom.
/…/

 

Terorizam samo privremeno i prividno postiže svoj cilj, jer je terorizam inače izraz i sredstvo zablude, kao i svaka vrsta nasilja, a on jest najveći oblik nasilja. Valja pretpostaviti – logično bi bilo – da je krajnji cilj terorističkih akcija eliminacija onih uzroka koji ga kreiraju i motiviraju. U ovom slučaju, njegov krajnji cilj je da primora zemlje, koje iniciraju i vode ratove u njegovim zemljama, na povlačenje, na uspostavljanje mira.

 

Naravno, terorizam uvijek sadrži veliku dozu osvete, ali ona, u načelu, nije njegov primarni cilj i pogotovu to nije u ovom talasu terorizma koji potresa Evropu. U situaciji koju analiziram, odnos zapadnih zemalja prema muslimanskom svijetu i terorizam kao „uzvratni udarac“ proizvode upravo suprotne efekte zbog toga što obje strane nastupaju u ime svojih politiziranih vjera i njihovih kultura. Jer, nisu isti efekti i modeli kauzalnosti kada se terorizam događa u okvirima iste kulture, odnosno kada ga učini neko ko pripada istoj kulturi (i državi, recimo) kao teroristički akt od strane pripadnika neke druge kulture.

 

U prvom slučaju, u pravilu se terorist službeno određuje kao psihopat (slučaj Anders Breivik i sl… Anders Breivik je svoju terorističku akciju „opravdavao“ religijskim motivima, čak je citirao Bibliju u ime koje je, kako tvrdi, počinio taj zločin, ali on ni na koji način nije okvalificiran kao kršćanski terorist. Na drugoj strani, dovoljno je da terorist ima muslimansko ime da bi bio odmah okvalificiran kao islamski terorist.).

 

Terorizam uvijek sadrži veliku dozu osvete, ali ona, u načelu, nije njegov primarni cilj i pogotovu to nije u ovom talasu terorizma koji potresa Evropu. U situaciji koju analiziram, odnos zapadnih zemalja prema muslimanskom svijetu i terorizam kao „uzvratni udarac“ proizvode upravo suprotne efekte…

 

U drugom slučaju, međutim – kada je terorist pripadnik druge vjere, kulture, rase – stvari se službeno određuju na drukčiji način: terorist je indoktrinirani militant, dakle osoba koja nastupa inteligentno, svjesno, s ciljem da se ostvare neki interesi i ciljevi grupe u ime koje nastupa (makar i bez njenog formalnog opunomoćenja); on ima strategiju (on je militant) i brižljivo odabrane ciljeve – ne samo ciljeve kao direktne mete terorističke akcije nego kao krajnje ciljeve svoje akcije koja je najčešće epizodna (to je važno!) jer se terorističke akcije ponavljaju, one su na izvjestan način udružene, serijalne, budući da sve imaju iste krajnje ciljeve.

 

To je ogromna razlika među tim vrstama terorističkih akcija, premda i dalje, uvijek stradaju nedužni ljudi. Štaviše, po logici toga terorizma, ukoliko su žrtve više nedužne „utoliko je bolje“ jer će javnost i elite kojima se upućuje teroristička poruka biti više šokirani, bolnije pogođeni. To je „logika“ terorizma koja je naročito progresivna i dinamična jer je u stalnom naprezanju da se domogne što nevinijih žrtava u što većem broju.

 

Terorizmu je najvažnije, štaviše, da su žrtve „u stanju nedužnosti“ – to je još rječitija poruka elitama koje imaju moć – a to znači da nije nužno da svaka žrtva bude zaista nedužna u tim „kolektivnim metama“. U skladu s tim, „stanje nedužnosti“ je okupljanje mase na koncertima, u kino-dvoranama, na stadionima i na sličnim mjestima masovnog okupljanja koje i teroristi i elite moći smatraju mjestima gdje se naročito ne smije vršiti nasilje. Nedavno je ubijen čak i jedan svećenik, i to u crkvi. To je logika terorizma čija meta su ne samo nedužni ljudi, nego takvi ljudi u optimalnom „stanju nedužnosti“.

 

U zavisnosti od toga ko je počinio teroristički akt, u smislu u kome sam maločas govorio, slijedi različito imenovanje teroriste, odnosno terorističkog čina, i različite su vrste mobiliziranja prema njemu. Terorist iz istog kulturalnog kruga društveno se tretira i sankcionira tek kao duševno poremećena osoba, sa umanjenim stepenom odgovornosti i sl., iz čega proizlazi, vjerovatno, i drukčija kvalifikacija njegovog djela na suđenju.

 

Onaj drugi terorist je (islamski) militant, kao što sam već istaknuo. Ovaj drugi terorist u toj društvenoj percepciji kao da nije psihopata, psihički bolesna osoba, sa smanjenim stepenom uračunljivosti i sl., što je svojevrsni paradoks jer su oba psihički poremećeni: normalan čovjek ne može pobiti masu nedužnih ljudi.

 

Terorizmu je najvažnije, štaviše, da su žrtve „u stanju nedužnosti“ – to je još rječitija poruka elitama koje imaju moć – a to znači da nije nužno da svaka žrtva bude zaista nedužna u tim „kolektivnim metama“

 

Poenta je u različitom odnosu društva prema njima, odnosno prema njihovim djelima. Za razliku od „domaćeg teroriste“, tzv. militantni terorist, onaj iz drugog kulturalnog kruga, svojom akcijom (u punom značenju pojma akcija) mobilizira cjelokupnu domaću javnost: sigurnosne snage, političke elite, cjelokupnu javnost, pa se čak – vidjeli smo – izvode na ulice dijelovi nacionalne armije. Taj stepen mobilizacije naročito je indikativan. On se ne odnosi samo na pojačanu mobilnost sigurnosnih i oružanih snaga, već na vrlo snažnu emocionalnu i ideološku mobilizaciju masa, cjelokupne javnosti. Štaviše, i to je posebno indikativno, u slučaju ovog „drugog terorizma“, „militantnog“, iz drugog kulturalnog kruga, mobiliziraju se politička i „obična“ javnost jer ih snažno homogenizira to što je terorist iz drugog kulturalnog kruga, pa se na osnovu te činjenice brojne žrtvene zajednice solidariziraju i homogeniziraju na temelju pripadnosti istoj vjeri i istoj kulturi…

 

Ova vrsta mobilizacije, domaće i internacionalne, svjedoči o uzaludnosti terorističke akcije sa stanovišta njenih krajnjih ciljeva, jer se događa nešto što je, zapravo, suprotno ciljevima teroriste. Žrtvena javnost i politika jesu uznemireni, čak su preplašeni, ali se oni mobiliziraju tako da su još odlučniji da reagiraju – drastičnije i dramatičnije – u odnosu prema tzv. ishodištima terorizma: prema muslimanskoj zajednici i u vlastitoj zemlji, a posebno prema muslimanskim zemljama koje su već napadnute.

 

Dakle, teroristička akcija ne samo da ne smiruje, ili ne osujećuje motive terorizma ove vrste nego ima suprotne efekte: ona jača kolektivni i institucijski animozitet, do ksenofobije, prema cijeloj jednoj religiji i njenim pripadnicima, pa se zbiva nešto krajnje nepravično (a sve je, zapravo, u vezi s tim nepravično i sumanuto): žrtve „domaće mobilizacije“ su brojni „domaći muslimani“ iako su potpuno nedužni; meta su njihove džamije, vjera, čak se kao meta markiraju na osnovu boje kože – sve do takvih „argumenata“ da li čitaju neki tekst na arapskom jeziku. (Dana 4. avgusta 2016. godine mediji objavljuju da je jedna mlada ženska osoba koja je putovala avionom kompanije Thomson Airways zadržana na britanskom aerodromu petnaestak minuta na ispitivanju jer je bila sumnjiva zato što je čitala knjigu na arapskom jeziku. Da li je ovome potreban neki komentar?!)

 

Svijet ulazi u kolektivni horor. Spirala zla postavljena je s takvom mefistofelskom umješnošću da se njoj i njenim efektima ne vidi kraj. Ona se stalno usavršava, sve do onog vrhunskog konstrukta zla koji se zove ISIL, a koji uništava muslimanski svijet iznutra i istovremeno angažira protiv toga svijeta – protiv samoga sebe – najmoćnije internacionalne vojne efektive, ali i on sam drži u paničnom strahu (kršćanski) Zapad. Situacija je zaista apsurdna.

 

Svijet ulazi u kolektivni horor. Spirala zla postavljena je s takvom mefistofelskom umješnošću da se njoj i njenim efektima ne vidi kraj. Ona se stalno usavršava, sve do onog vrhunskog konstrukta zla koji se zove ISIL

 

/…/
U ovakvom pozicioniranju i odmjeravanju snaga, svi su na strašnome gubitku. Trijumfira samo Zlo. Zapad je također na očiglednom gubitku jer stradaju (njegovi) nedužni ljudi, troše se ogromna materijalna sredstva, živi se u psihozi kakva je sasvim neprimjerena slobodnim i demokratskim društvima, jer ljudi – to je zaista teška kazna! – plaše se kretanja na javnim mjestima, otkazuju se priredbe, koncerti, utakmice kao najviši izrazi slobode i radosti u slobodi jednoga društva i kulture, jedne civilizacije općenito.

 

Ma koliko to izgledalo neobično, moramo priznati, s velikim žaljenjem, da Evropa gubi svoju slobodu kakvu je poznavala do sada, a ta sloboda ugrožava se akcijama ljudi iz druge kulture u čije ime se vrše te akcije, dok sama Evropa, istovremeno, i dalje doprinosi razvoju te negativne energije koja i nju samu čini neslobodnom, uvodi je u stanje straha, kolektivne psihoze.

 

Nema sumnje, svijet je uveliko u sukobu kultura pa proizlazi kako je Huntington bio u pravu. Jedan od problema je i to što mnogi koji bi morali neće da sagledaju sve te razmjere Zla koja zaposjeda naš svijet, što neće da markiraju, kao cilj zajedničke spasonosne akcije, njegova ishodišta, tačnije – njegovu motivaciju – nego se prikrivaju stvarna ishodišta i motivacije, pa se neshvatljivom inercijom srlja sve dalje i sve brže u tome smjeru neizvjesne budućnosti našega svijeta, s prilično sumornim prognozama.

 

Jer, tako je silna požuda za profitom da je izvedena na ravan božanstva pa je tome božanstvu žrtvovana i sama autentična religija koju profit zloupotrebljava za ostvarivanje svojih mefistofelskih ciljeva. To ne može završiti dobro. Već sam spomenuo kako aktualni papa svojom valjanom reakcijom, svojom vizijom, ima epohalan značaj.

(70)

Svijet ulazi u kolektivni horor u kojem trijumfuje samo ZLO: Zašto se terorizam više ne može zaustaviti?!

| Bosna i Hercegovina, Kolumne, Slider, Vijesti |
About The Author
-