Ispovijest dječaka koji je preživio logor ‘Herceg-Bosne’: Tek je krenuo u školu, oca su odveli u zloglasni Dretelj, a njega…

Jasmin Hodžić bio je tek dijete kada je deportovan u civilni logor, a njegov otac u zloglasne koncentracione logore ‘Herceg-Bosne’.

 

 

Jasmin Hodžić rođen je u Stocu 1984. godine. Tek što je krenuo u školu, u BiH je počeo rat, pa bio je primoran pohađati je na pet različitih mjesta, u pet škola. Nakon završenog prvog razreda u Stocu, školovanje nastavlja u Jablanici, Blagaju, Gnojnicama i Bijelom Polju kod Mostara.

 

Prvo iskustvo sa logorom Jasmin je imao u rodnom Stocu gdje je bio zatočen u civilnom logoru koji se nalazilo u obližnjoj školi. Jasminov otac je također odveden u logor, u zloglasni Dretelj.

 

Sa svojom sestrom, Jasmin je 1993. godine, nakon napada HVO-a, izbjegao u Jablanicu, gdje je, u jednoj vrsti kolektivnog centra, ostao sve do završetka rata.

 

U danima pred izricanje drugostepene presude ‘hrvatskoj šestorki’ u Hagu, nakon više od 20 godina nakon rata, Jasmin Hodžić je svoja sjećanja na strahote iz djetinjstva, pretočio u knjigu pod nazivom Telegrami za Angela Palmersa.

 

„Uokvirio sam ovih dana među korice svoje ratno sjećanje koje kao na filmskoj traci s mnogo upamćenih detalja nosim već dugo u svojoj glavi i ovdašnje najavljene presude haškim optuženicima ponukale su me da ostvarim taj svoj odavno već zacrtani plan. No, knjigu sam počeo pisati na godišnjicu odvođenja moje porodice u civilni logor, a mog oca u zloglasne koncentracione logore smrti. I, nakon što sam nedavno ponovo uspostavio kontakt s Angelom, vojnikom španskog IFOR-a u mirovnoj misiji u Bosni za vrijeme proteklog rata koji nam je u ratu ostavio svoju adresu u Španiji (i koji nas je tada pomogao jednom izrazitom svotom novca) čvrsto sam odlučio da je došlo vrijeme da se moja priča zaokruži, i tako je i bilo. A, jednu zanimljivost moram istaći. Tik što sam završio knjigu sasvim slučajno sam upoznao  direktora sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava. Na pauzama između radnih sati na sjednici Senata Univerziteta u Sarajevu razmijenili smo samo nekoliko rečenica nakon što sam spomenuo da imam svoj rukopis. I upravo tih nekoliko rečenica bilo je dovoljno da dr. Rasim Muratović kaže da rukopis moje knjige donesem u Institut, da će je oni štampati. Kako vidite, to se i desilo“, govori Hodžić.

 

 

Knjiga nije uperena ni protiv koga

 

U knjizi Hodžić prikazuje porodičnu ratnu hroniku, opisuje sve vrste stradanja u Mostaru i okolini. Govori o teškim sudbinama ljudi koji su mučeni, prebijani, pljačkani, izgladnjivani, silovani, ubijani. Ali, nikoga u knjizi ne imenuje. Čak ni gradove. Zato, suštinski, ona nema niti jednu riječ mržnje ili npr. osvete. Faktografski, okom djeteta, ova knjiga govori o običnim ratnim pričama ljudi i kao takve ih daje na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti.

 

 

„Negdje sam u knjizi osjetio da sve te pojave i sva ta dešavanja moram smjestiti u neki koš. A to je koš nacizma i fašizma. I protiv toga se kao ideje ili ideologije treba boriti, a ne protiv naroda, nacije i vjere. Jer, zločinci su žrtve svojih zlodjela. A, nama ne treba sud u Hagu reći šta nam se dešavalo. Valjda mi najbolje znamo kroz šta smo prošli. Sve u mojoj knjizi je autentično, uključujući i ime u njenom naslovu, ili pak sliku sa naslovne strane na kojoj smo sestra i ja iz ratne 1993. godine.

 

Sve u mojoj knjizi priča iz ratnog djetinjstva je neporeciva i čista istina i po prirodi stvari, to niko i ne može osporiti. No, ja sam napisao samo 33 ratne priče, na svega 80-ak stranica, a presuda Prliću i ostalima npr. sadrži preko dvije i po hiljade stranica u šest tomova knjiga. Međutim, ja sam pisao svoju porodičnu i svoju proživljenu istinu, ali i u tome sam obuhvatio sve aspekte našeg stradanja. No, nisam ja sve što se meni dešavalo ili sve što se svima dešavalo u ratu ispričao u svojoj knjizi, niti sam to zaista i mogao. Čista logika. Ali, nažalost, kako je to već primijećeno, svjedoci i vinovnici svih mojih sudbonosnih dešavanja jesu i na hiljade drugih porodica kojima se jeste dešavalo sve isto što i meni. U Hercegovini se, zapravo, svima događalo isto. Po programu. Muškarci u koncentracione logore, civili u logore za civile. Zatim deportacije. Ubistva. Mučenja. Silovanja. Izgladnjivanja. Urbicid. Genocid“, prisjeća se Hodžić.

 

 

Sjećanja o kojima se treba govoriti

 

„Potrebno je svjedočiti o onome što se ovdje događalo, treba se suočiti sa istinom. U Njemačkoj su se suočili sa počinjenim holokaustom i sada se o ovoj bolnoj temi može govoriti u toj državi, ali i šire. Strašni nacionalizam i šovinizam je ubijao, a o tome se treba govoriti. Knjiga Telegrami za Angela Palmerasa je posebno važna iz razloga jer ona predstavlja sjećanje djeteta o ratnim strahotama. Angel Palmeras bio je vojnik iz Španije, koji je djeci dijelio slatkiše  u vremenu velikog zla. Stoga je Angel tada u očima djece sigurno bio anđeo dobra u vremenu zla“, ističe Sanjin Kodrić, redovni profesor na Filozofskom fakuletu u Sarajevu.

 

Svjedok u slučaju protiv Prlića i ostalih, profesor Fahrudin Rizvanbegović, bio je zatočenik zloglasnog logora Dretelj. Rizvanbegović navodi da su opisi u knjizi samo dio onoga što su preživjeli logoraši u raznim logorima “Herceg – Bosne”:

 

„Metode mučenja bile su veoma okrutne. Pogrešna riječ je mogla da nekog odvede u smrt, tako da je bilo bitno tražiti komad kruha, a ne hljeba – iako je takva mogućnost veoma bila rijetka u logoru. Knjiga Telegrami Angela Palmerasa pisana je veoma atraktivno. Tada dječak, a sada zreo čovjek prenio je svoje iskustvo na papir, što je veoma važno. Ova knjiga je samo jedna od cigli u zgradi koju gradimo o zločinima koji su se počinili na području tadašnje ‘Herceg – Bosne’. U više navrata sam govorio o tome da ja kao logoraš zloglasnog Dretelja ne mrzim Hrvate i da ne mislim da su za ove zločine krivi svi Hrvati, već neodgovorni pojedinci, o čemu sam govorio i kao svjedok u Hagu. Žalosno je da ideje o ‘Herceg – Bosni’ još uvijek žive, te da se istrajava na lažima“, kaže profesor Rizvanbegović.

 

 

Izvor: Al Jazeera Balkans/Autor: Admir Lisica

(240)

Ispovijest dječaka koji je preživio logor ‘Herceg-Bosne’: Tek je krenuo u školu, oca su odveli u zloglasni Dretelj, a njega…

About The Author
-