FIKRET HODŽIĆ: NI TRNJE NIJE BOLNO KAD OSJETIŠ MIRIS UBRANOG PLODA

Među javnim osobama koje su se posljednjih godina okrenula ka prirodi, obradi zemlje i proizvodnji jeste i naš poznati TV voditelj Fikret Hodžić. Dvadeset dunuma zemljišta u rodnoj Srebrenici vratio je u život tako što je zasadio maline. Plodovi iz njegovog malinjaka već sada su dostupni na bh. tržištu pod nazivom „Srebrena malina“. Za rodnu Srebrenicu, voditelj emisije „Zvijezda možeš biti ti“ na Hayat TV-u je posebno vezan, a dokaz tome je i njegova knjiga „I ja sam iz Srebrenice“ u kojoj je na papir pretočio najteže godine ratnog stradanja u ovom dijelu Bosne.

 

 

– U Srebrenici uživam u svemu, najviše u prirodi, u poljima, u čizmama u kojima prepješačim kilometre bez da osjetim umor. Priroda u tom kraju je izvanredna, poticajna u smislu novih ideja o tome šta možemo učiniti, a još nismo. Nakon užurbanog gradskog ritma odlazak u Srebrenicu ostavlja mi prostor da saberem vlastite misli. Nigdje se ne osjećam tako dobro kao kada odem tamo, počinje intrvju za Azru Fikret.

 

Ljudi se u posljednje vrijeme sve češće vraćaju na selo i počinju baviti poljoprivredom, takav slučaj je i s Vama. Kako se rodila ideja i zašto ste baš izabrali maline?

 

– Najprije sam izabrao da se na neki način vratim u Srebrenicu, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je ostalo mnogo toga što sam volio i želio živjeti. Prošetao sam svim ulicama, obilazio mjesto iz kojeg sam rodom, a potom odlučio da pokrenem posao u kojem nisam sam, u tom poslu sa mnom je još nekoliko onih koji su imali entuzijazam da trebamo krenuti od nule i doći do tačke gdje ćemo svi biti sretni. Bili smo odlučni da napravimo nešto dobro ne samo za sebe, već i za zajednicu.

 

Kako je tekao put od pripreme zemljišta, pa do gotovog proizvoda – maline?

 

– Bilo je dana kad sam se pitao hoćemo li uspjeti, ali sam znao da će na kraju sve biti uredu. Kada svi govore da im je hladno, ja se pitam da li će mraz ili grad škoditi malinama. Kada svi idu na godišnji odmor, ja sam s ljudima u polju, gledam ih kako beru i često im se pridružim. Ni trnje nije bolno kad osjetiš miris ubranih plodova. A trebalo je mnogo, kako ljudske snage tako i pomoći strojeva, pa sam na taj dio procesa proizvodnje zaista ponosan. Uloženi su maksimalni napori da imamo najsavremenije mašine, potom hladnjaču u kojoj se maline odlažu nakon berbe. Danas je to oprema na kojoj bi nam pozavidjeli vrhunski evropski proizvođači ili poljoprivrednici.

 

Sada, kad ste skoro svakodnevno u dodiru sa zemljom, razlikuje li se Vaš odnos prema njoj u odnosu na onaj kada iz nje niste ubirali nikakav plod? Šta za Vas predstavlja zemlja?

 

– Zemlja je izvor svega što jesmo, što živimo. Motiv da pokrenem ovakav biznis desio se upravo posmatrajući zemlju. Možete stajati i posmatrati, a možete učiniti tu zemlju plodonosnom. Nema treće mogućnosti. Čini mi se da nema kraja gdje zemlja ne pruža mogućnost nekog novog ploda, posebno u našoj BiH.

 

Maline iz Vašeg malinjaka već su plasirane na tržište unutar BiH. Kakvi su planovi vezani za izvoz u zemlje Regiona i svijeta?

– Planovi postoje, trenutno smo u procesu pregovora s nekoliko zemalja, kako u Evropi, tako i malo dalje. Mislim da smo jako blizu izvoza „Srebrene maline“, tako da s ponosom mogu reći – idemo sve dalje i dalje.

 

Imate li neke planove za naredni period, možda proširiti asortiman?

 

– U mojoj je prirodi da uvijek imam neke nove planove. Oni često nisu ničim vezani jedan za drugi, ali čim pokrenem jedan posao, razmišljam šta je sljedeće i šta je novo što bih mogao uraditi. U tome baš ne uživaju svi oko mene jer crpim i njihovu energiju u razmjeni mišljenja, ali na kraju ipak poslušam sebe. Ne odustajem lako i već sada pripremam novi posao u kojem ću, vjerujem, jednako uživati kao u malinama, u svim procesima, od sadnje do berbe, odnosno proizvoda u atraktivnom pakovanju.

 

S obzirom na to da radite posao televizijskog voditelja, kako ste rasporedili obaveze? Kako se prebacite iz voditeljskog u radno odijelo?

 

– Vrlo sam fleksibilan, rijetko komplikujem stvari, lako se privikavam, tako da brzo usmjerim energiju iz jednog posla u drugi. Ipak, da ne bih negativno utjecao na partnere i kolege u svim sferama, u posljednje vrijeme odvojim dane kada se bavim televizijom, odnosno poljoprivredom. Ako je dan za ZMBT, tada ne radim ništa u vezi s malinama ili nekim drugim poslom. Uspjeh je u fokusu na prave i bitne stvari, u momentu, i naravno u želji da posao obaviš dobro.

 

Je li teško biti na relaciji Srebrenica-Sarajevo ili već u Srebrenici imate osobe koje s Vama vode posao?

 

– Mnogo je ljudi koji u Srebrenici mogu raditi čak i da ne dođem mjesec. Svi znaju koji je njihov dio posla, a vrlo smo bliski i prijateljski raspoloženi, jer ovaj posao je otvorio mogućnost za nova poznanstva, znamo tačno šta bi uradio onaj drugi kada bi trebalo tako da bez pomoći bliskih osoba u poslu ne bih mogao stići na sve. Na točkovima sam skoro svakodnevno, tek rijetko po nekoliko dana provedem u Srebrenici u kontinuitetu. Moja porodica je u Sarajevu i uvijek biram opciju zajedničkih večera kod kuće, nakon napornih radnih dana koje provodim u Srebrenici.

 

Živite skladan život sa suprugom Ševalom i kćerkom Ajšom. Jeste li dobar suprug i otac?

 

– To nije pitanje za mene, ali ako moram da odgovorim, onda bih rekao da sam učinio sve da porodica uvijek bude i ostane prioritet. To je ono odakle polazimo, čemu se vraćamo, pa kad bi mi neko rekao da nisam dobar u tome, svi prethodni uspjesi ne bi imali smisla. Oni su razlog svega, oni su motiv uvijek i svugdje, naročito uloga oca prekrasne djevojčice za mene je obaveza da i sam budem bolji, da budem primjer kao što su meni moji roditelji bili. U tome mi svesrdno pomaže Ševala i zahvalan sam joj zbog toga.

 

Kako se Ševala snašla s Vašim poslom, koliko Vam ona u tom segmentu pomaže?

 

– Moja supruga mi pomaže tako što znam da kada ja nisam u Sarajevu naša kćerka ima osmijeh jer će joj ga ona podariti, a nije li sreća roditelja u dječijem osmijehu? Ipak, da ne bih zanemario ostalo, Ševala je razumna supruga, jednako kao i majka, pa je tako njena podrška meni uvijek vjetar u leđa. Svaki naš susret izgleda kao da je prvi.

 

Kako izgleda Vaš odnos s Ajšom? U čemu najviše uživaju otac i kćerka?

 

– O tome bih već mogao napisati memoare. Dosad sam, radeći javni posao, pa čak i u knjizi, potpuno razotkrio sebe u svakom smislu, nisam nikada imao nešto što bih želio sakriti, ali trenuci koje provodim s Ajšom su nešto što niko ne može ni zamisliti. Ja sam zaista ponosan otac, i mada vjerujem da to svi misle i kažu, uvijek mi se čini kao da baš ja volim najviše, kao da se baš nas dvoje igramo najzabavnije, kao da je baš Ajša najpametnija djevojčica. Nije li to prirodno za svakog oca kćerke jedinice?

 

Supruga se u posljednje vrijeme interesira za nutricionizam. Kako se sada hrani vaša porodica, težite li ka domaćim proizvodima i zdravoj ishrani, ili…?

 

– S obzirom na to da Ševala teži zdravoj ishrani, onda ja tu ne mogu previše da biram. Ja volim jesti i druge prerađevine, nisam izbirljiv u smislu zdrave ishrane, volim da je hrana koju jedem kvalitetna, ali ne mogu reći da je uvijek najzdravije što se može naći na meniju. Ipak, Lala nastoji iskoristiti svaku priliku da za nas servira najzdravije iz prirode. Osim toga, kako mnogo vremena povodim na selu, konzumiram domaće proizvode direktno s njiva i pašnjaka, i moram reći da istinski uživam i u tome. Pozdravljam Lalin trud da našu sofru učini što zdravijom.

 

Mnogo ste vezani i za majku, kakav odnos imate s njom? Koliko posjećujete jedni druge?

 

– Moja majka živi u Ilijašu, u svakodnevnom smo odnosu. Njena riječ za mene je vrlo važna, njeno mišljenje izuzetno cijenim. Ona je žena zdravog razuma, voljela bi da i ja malo usporim, ali to je teško. Mislim da je to jedino u čemu je nisam poslušao, a razumijem njenu brigu, bojazan i strah da se ne umorim, jer mislim da sam još mlad. Isto to i ona misli, pa mi često sugerira da zakočim, ali ja to ne umijem. Nesputan sam, ali svaka majka bi to razumjela, tako i moja.

 

Najprije sam izabrao da se na neki način vratim u Srebrenicu, tamo gdje je sve počelo, tamo gdje je ostalo mnogo toga što sam volio i želio živjeti. Prošetao sam svim ulicama, obilazio mjesto iz kojeg sam rodom, a potom odlučio da pokrenem posao.

Izvor: Hayat.ba

(120)

FIKRET HODŽIĆ: NI TRNJE NIJE BOLNO KAD OSJETIŠ MIRIS UBRANOG PLODA

| Slider, Zanimljivosti |
About The Author
-